Evo stigle su i prve reakcije moje nesuđene rodbine na nedavno objavljena pisma na ovom blogu. Danas mi preko Facebooka dolazi poruka od Marine Butek, inaće zaručnice moga mlađeg polubrata Daria. Dolje je cijela naša današnja konverzacija:

Marina Butek 20. svibanj u 11:42

od marina i daria .za nas ne postojiš više kao polusestra .pokazala si svoje pravo lice .kamo li sreće da te uopšte nismo nikad upoznali.gdje ti je samo karakter biti s nama u kontaktu avrijeđati naše roditelje.sram te bilo.

Josipa Bartolovic 20. svibanj u 12:23

Ja za vas nikada nisam ni postojala, a kada sam vas željela s najboljom namjerom upoznati vi ste me odbacili bez objašnjenja.A vaša majka je počela s pisanjem groznih i uvredljivih pisama. Mi se niti nismo nikada upoznali tako da nevidim bit ove rečenice kamo li sreće da se nismo nikada upoznali....Žalosno je što mislite da se ja trebam nečega sramiti jer sramiti se trebaju vaš otac i majka...a što se tiče karaktera, u pismima se jako lijepo vidi tko ga ima a tko ne.. Pravo lice je pokazala vaša majka koja je izravni krivac svega ovoga, a otac očito nema ni lica ni obraza...Jedino čega se ja zaista sramim je to što imam takvog "oca"...,zapravo nemam ga niti sam ga ikada imala ali eto vodi se kao moj "otac", nažalost..

Marina Butek 20. svibanj u 13:05

ti si bila ta koja je prva stupila u upoznavanje i davala koje kakve komentare nakon čega smo morali prekinuti kontakt .stidimo se što smo te uopšte i to malo upoznali.jer normalna osoba sa 31godinu nebi nikad tako postupila.a naše roditelje dovoljno svi poznaju i oni koji oca poznaju znadu razlog zbog čega se rastao ,i nije na tebi da ti bilo što izjavljuješ jer ti je bilo tek godinu dana,a normalno da budu tvoji uz tebe.nećemo se spuštati na tvoj nivo pa zato uživaj ,a pošto ti je majka bolesna na živce mislimo da svi normalni ljudi vide s kime imamo posla.pa neka svijet procijeni tko je tu normalan ,a tko bolestan.

Josipa Bartolovic 20. svibanj u 13:15

kakve to komentare sam ja davala??neka mi netko to objasni već jednom!! aha nije normalno kako sam ja postupila, a normalno je kako je postupila vaša majka koja ima puno više godina od mene. uopće nije bit u tome zašto su se oni rastali...ma nema veze,vidim da vi razmišljate na neki svoj način tako da nema smisla da ja objašnjavam...hvala ti na komentaru o mojoj majci, a svijet neka procjenjuje i dalje,jer i ovaj vaš komentar ide na blog...

Josipa Bartolovic 20. svibanj u 13:36

kako to da nije na meni da bilo šta izjavljujem a na vama je...pa vi imate najmanje veze sa svim tim, a ipak si dajete za pravo da me vrijeđate...sram vas bilo ako uopće znate šta je to sram!! imat čete i vi djecu pa vam onda možda bude malo jasnije sve ovo...i nadam se da nitko od vas neče ostaviti svoje dijete kao vaš otac mene.. a koliko sam ja dijete svoje bolesne majke toliko sam i dijete vašeg oca..

Marina Butek 20. svibanj u 13:58

neka svijet vidi gdje ti je bio sram i karakter kada si imala namjeru stupiti sa polubraćom u kontakt ,a pri tome vrijeđati njihove roditelje,sram te može biti i zloupotrijebiti kontakt.imaš i ti dvoje djece ,neznaš što te čeka u životu.u našem životu si izbrisana zauvijek.

Josipa Bartolovic 20. svibanj u 14:04

da, nitko ne zna šta ga čeka...o.k. hvala na svemu i pozdrav !

 

 

Dakle to je to za sada. Malo sam razmišljala čitajući ove poruke i nekako mi se čini po stilu pisanja da je kraj Marine sjedila Anica, ili ćak da je Anica sve to napisala.

 

Svi komentari na ovo su dobrodošli...

 

Evo jedne životne priče…

Zovem se Josipa, rođena sam 1979.god. u Osijeku od majke Jadranke i oca Josipa. Moji roditelji vjenčali su se relativno mladi 14.04.1979. god. Nakon četiri i po mjeseca na svijet dolazim i ja. Tijekom poroda moja majka doživljava psihički slom te obolijeva od post porođajne depresije i ostaje hospitalizirana na odjelu psihijatrije kliničke bolnice Osijek. Bolest kasnije prelazi u dijagnozu shizofrenije.

Ja sam otpuštena kući nakon 12 dana, te moj otac i moja baka (sa mamine strane) dolaze na razgovor s liječnikom koji ih pita što će biti sa mnom i tko će o meni brinuti. Otac se izjašnjava da on to ne može, pa me baka odnosi iz bolnice s 12 dana starosti. Odlazimo tramvajem u kuću maminih roditelja te baka i djeda preuzimaju brigu o meni. Mama je ubrzo iz Osječke bolnice prebačena u Neuropsihijatrijsku bolnicu Dr. Ivan Barbot u Popovači, gdje ostaje na liječenju nekoliko mjeseci.
Nakon njenog dolaska kući moji roditelji i ja stanujemo u podstanarskoj kući nedaleko maminih roditelja. Otac nezadovoljan maminim zdravstvenim stanjem 1981.god. traži razvod braka u kojem navodi teško narušene odnose te već započetu zajednicu s drugom ženom, gospođom Anicom, koja ćak i prisustvuje rastavi braka. Ne traži skrbništvo za mene niti posjećivanje. Skrbništvo za mene, a kasnije i za moju majku koja je potpuno lišena poslovne sposobnosti, preuzimaju baka i djeda kod kojih majka i ja stanujemo.

Moj otac se ubrzo ženi gospođom Anicom i 1983.god., dobiva sina Marina, a 1985.god., sina Daria (njihova imena i godište saznajem prije par mjeseci). Nakon rastave otac me ne posjećuje. Sjećam se samo jednog posjeta kada sam imala 5 ili 6 godina. Cijelo to vrijeme ne plaća alimentaciju pa mu jednom dolaze u zapljenu televizora i nama isplaćuju novac. Mama je naravno nezaposlena te brigu o svemu vode baka i djeda.
Kada sam krenula u prvi razred osnovne škole na poticaj tete pišem ocu pismo i šaljem svoju sliku. Nakon mog pisma na našu adresu dolazi pismo očeve supruge Anice koja negoduje i piše kako ne želi da se ja ocu javljam. Više mu se ne javljam niti ga viđam, niti bilo kako kontaktiramo.
Tek kada sam imala nekih 12 godina odlazim u svatove s tetom i ujakom kod djedine rodbine, u selo Orešac gdje moj otac živi sa suprugom i dva sina. Ujak tada, bez mog znanja, odlazi u kuću moga oca i kaže mu da sam ja u svatovima i dali bi me htio vidjeti. Iz ujakove priče očeva supruga se ljuti, ali otac ipak dolazi da me vidi. Tada smo se i fotografirali i to je jedina fotografija koju imam s ocem. Nedugo nakon tog susreta ponovo dolazi pismo gospođe Anice upućeno mom ujaku. Naravno s njenim čuđenjem zašto je on dolazio kod njih i zašto sam ja dolazila u selo i kako ja nikoga ne zanimam. Nakon toga,oca više nikada nisam vidjela niti je on pokušao ostvariti neki kontakt sa mnom.

Mamino zdravstveno stanje bilo je zadovoljavajuće, no ipak moji skrbnici bili su baka i djeda jer je mama lišena poslovne sposobnosti. Oni su se dobro brinuli o meni, živjeli smo svi zajedno skromno, ali lijepo. Baka je bila kućanica, a djeda je radio u ZOO vrtu kao čuvar. Nakon završene srednje škole udajem se, te sam i danas u sretnom braku. Imam dvoje djece od 12 i 10 godina. Mojoj majci se zdravstveno stanje u zadnjih 5 godina naglo pogoršava te često boravi u bolnici. Baka i djeda više nisu u mogućnosti brinuti se o njoj zbog starosti i bolesti te ja sada postajem njen skrbnik. Majku smještam u dom u drugom mjesecu ove godine.

Sve te godine o ocu puno ne razmišljam niti išta znam, no ipak sada sa svojih 30 godina osjetim potrebu da upoznam svoju polubraću o kojima ne znam ništa osim da postoje. Počinjem se raspitivati kod bake, djede, ujaka i tete, ali oni znaju koliko i ja. Razgovaram sa suprugom o tome i on me podržava u toj namjeri. Pomoću prijatelja saznajem imena i godišta svoje polubraće. Marin Novosel 1983. i Dario 1985. Moj prvi korak je bio facebook, te nekim čudom odmah pronalazim Marina. Pregledom njegovih fotografija vidim oca te sam sigurna da je to on i šaljem mu poruku u kojoj se predstavljam. Iste večeri dobivam odgovor te počinje naše chat dopisivanje.

Marin je oduševljen što sam se javila te kaže da je i on htio potražiti mene ali nije znao kako, jer o meni ne zna puno. Svakodnevno se dopisujemo i po par sati, ja sam presretna, a i svi oko mene uključujući i klince koji ga također dodaju za prijatelje na Facebooku.. Suprugu je naravno posebno drago i često je gledao što si pišemo. Bila sam presretna i svima sam pričala o tome, rodbina i prijatelji su bili oduševljeni. Uporedo se dopisujem i sa Darijem, ali puno manje, no i on mi se raduje te me čak poziva i u svatove. Nažalost sve to traje samo 7 dana. Marin mi piše kako je roditeljima drago i kako u petak dolaze kod njega (on stanuje u Virovitici s djevojkom) da vide fotografije mene i moje obitelji. Ja za sve vrijeme našeg dopisivanja naravno ne pitam za oca, niti me on zanima. U nedjelju se dopisujem s Marinom i primjećujem da je nešto drugačije i to ga pitam, no on odgovara da nije ništa. U ponedjeljak vidim njegovu poruku na facebooku, citiram: „Starcima ipak to sve nije pravo, ja ne želim probleme i najbolje je da prekinemo kontakt. Nismo se nikada upoznali pa ne moramo ni sada. Mi smo dobro, ti si dobro i neka tako i ostane. Žao mi je što je tako, al tako sve to mora biti“. Naravno, nakon toga obriše mene, muža i djecu iz popisa prijatelja. I Dario mi šalje poruku sličnog sadržaja. Osjećam se glupo i jadno i niti ne pitam kako, zašto…samo se SMS-om ispričam ako sam im stvorila neke probleme. Marin mi odgovara: „Nisi, bez brige! Nastala je pomutnja oko svega toga i vidim da bi mogli bit ko zna kakvi još problemi, a to ne želim. Žao mi je što je tako al tak to sve mora biti.“

I tako sve završava. Više ne kontaktiramo, Marinu šaljem poruku 28.02. i čestitam mu rođendan na čemu mi lijepo zahvaljuje, ali dalje ne kontaktiramo. Kako dani prolaze polako se mirim s tim i već polako zaboravljam sve to. Nisam više jako nesretna. Ali onda nakon više od mjesec dana od našeg zadnjeg kontakta stiže mi pismo 19.03. piše mi tatina supruga Anica. Žena koju nisam nikada upoznala niti bilo kako s njom kontaktirala.

Na ovom blogu objavljujem sva njena pisma i moje odgovore na njih. Kliknite na linkove u gornjem desnom dijelu ove stranice da ih pročitate u cijelosti...

Imala sam potrebu da to podijelim potaknuta drugim sličnim pričama. Mislim da je to u redu....osjećam da je. Gospođa Anica me povrijedila, ne samo mene već i moju bolesnu majku koja nikada nije nikoga od njih vrijeđala niti ih ikako kontaktirala, a mene nije ostavila bez obzira na svoju bolest. Brinula je o meni kako je mogla i najbolje znala. A što se tiče mog oca, to što me ostavio i nije brinuo za mene neka ide na njegovu dušu. I kako sam u pismu gospođi Anici napisala: Objaviti ću sve to pa neka ljudi vide i čudom se čude kakvih sve ljudi i roditelja ima na ovome svijetu…..

Neka ovo bude svojevrsna kazna gospođi Anici. Ženi koja se cijelog života svim silama trudi da me drži podalje od svoje obitelji. Ženi koja iznosi laži o bolesti moje majke tvrdeći da je ona bolesna oduvijek, što na kraju krajeva nije niti bitno, jer time se samo pokazuje karakter moga oca koji ostavlja svoje dijete s bolesnom majkom i nikada o njemu ne brine. Posebno je apsurdno što ta ista gospođa Anica moga oca naziva dobrim i poštenim čovjekom.

Prvo pismo
Drugo pismo
Treće pismo